





pa onda spirit hostovi napravljeni od rohanske raje








i na kraju 2x8 black kknightova









pa zapravo nije zato sto su uzimani delovi od novih kostura (koplja, okopi, oklopljene vugle, shieldz)prokleti zabagovani forum wrote:Zar to nije tomb kingovska laka konjica?
za razliku od lake konjice koja nema ni oklop ni shlem ovi su prilicno dobro oklopljeni. jeste nemaju barding al sta je tu je :Dprokleti zabagovani forum wrote:Idalje lice na laku konjicu, iskonvertuj im neki oklop i barding npr.
no barding it iskekenda wrote:lice na laku konjicu jer su im konji "goli" ja bi njima dodao neki oklop,jahaci su ok.
Hoces reci da bi ti smetalo da netko sad igra s tim wardancer modelima?prokleti zabagovani forum wrote:I stari modeli Wardancera su imali sekire.
Glupi ljudi vole da gledaju zalazak sunca. Sede na patetičnim travnatim
brežuljcima, drže se za ruke i gledaju kako prolazi još jedan dan u njihovim bednim
životima. Tako je barem u nekim umerenijim delovima Sveta. U Lahmiji i da ima ljudi,
oni se ne bi držali za ruke, bili bi mrtvi. Ili nemrtvi. Sve u svemu ukleti grad u sred
pustinje nije bilo dobro mesto za obitavanje, sem ako ste izuzetno pohlepni goblin, ili
dovoljno je reći samo goblin.
Koliko su glupi dok su živi još toliko su gluplji kad umru, smatrao je Zdags.
Glupi, klecavi, hodajući kosturi, smejao se u sebi. I ono malo mozga što su imali za
života osušilo se I sprčilo unutar tih belih lobanja. Manje iskusnim goblinima nego
njemu bi ova hodajuća klepetala unosila strah u kosti. Ha, kosti! Jedva je izdržao da ne
prasne u smeh od ironije.
On je bio profesionalac. Bio je jedan od najpoštovanijih medju njegovim
narodom, I bavio se najčasnijom od svih profesija. Pratio put koji su goblinski preci
utabali svojim čvornovatim stopalima I ostavili mlađim generacijama na čuvanje I
usavršavanje. Mali goblinci su sanjali da jednog dana, kad im nosevi porastu I koža
postane tamno zelena, budu kao on, a starci su sa razočaranjem gledali lenju omladinu I
pitali ih zašto se malo više ne ugledaju na njega. Bio je lopov i to najbolji. Zato je I imao
u velike ciljeve i znao je da će mu se dolazak u ovu zabit višestruko isplatiti.
Šunjao se kroz prašnjave ruševine trudeći se da ne privuče pažnju vampirskih
sluga koji su, kao muve bez glave, besciljno lutali između oronulih zidina I srušenih
zgrada. To nije bilo naročito teško pošto je većina hodajućih mrtvaca bilo pokretljivo I
inteligetno onoliko koliko se I očekivalo od nečeg mrtvog. Sve ih je mrzeo, i glupe
kosture i trule monstrume koje je mogao da namiriše na pola pustinje a naročito
poremećene, vrišteće utvare koje bi malo jači trolovski prdež oduvao na drugi kraj
grada. Trpeo ih je, ali zato je vreća koju je krio u svom privremenom brlogu, bivala sve
teža.
Naime mrtvaci se nisu mnogo zanimali za dragocenosti koje su ležale razbacane
po ovom starom gradu, a drugi lopovi nisu bili hrabri kao Zdags. Prošlo je već dosta
izlazaka sunca od kad je došao ovde, i nije pogrešio. Uzeo je već dovoljno da bude
srećan goblin dok ne umre i da više nikad ne kroči nigde van svoje kolibe. Znao je da
može već uveliko da se vrati, ali nešto ga je vuklo da ostane, to jest da budemo
precizniji, nešto najlepše što je video u svom zelenom, goblinskom životu.
Pre nekoliko noći, dok je vrebao po hodnicima jedne napuštene zgrade I noktima
grebao i skidao male zlatne pločice koje su činile veliku šarenu sliku na zidu, na kojoj je
bila predstavljena neka od scena iz daleke istorije propalog naroda koji je nekada
nastanjivao ovaj grad, privuklo ga je bledo svetlo iz jedne od udaljenih odaja. Kad je
obazrivo provirio kroz vrata imao je I šta da vidi.
Na crvenim, svilenim jastucima ležala je ljudska ženka okupana plavičastom
svetlošću. Sitni komadi providne tkanine su joj jedva prekrivali sve mesnate delove. I
onda je to video. Taj prizor će pamtiti do kraja svog života. Negde između glave I onog
dela gde bi trebao da se nalazi stomak, koji je kod ovog bednog ljudskog bića bio
potpuno ravan I ružan, spazio ih je. Znoj mu je kapao sa zelenog čela a oči su htele da
mu iskoče iz lobanje. Oh, kako je samo želeo da spusti ruke na te ogromne, blistave
dragulje, koji su ležali između onih glupih visećih grudi, o koje se, sigurno, ljudske
ženke stalno sapliću. Ali Zdags ne bi bio toliko poznat, da nije bio toliko lukav. Sve mu
je ovo smrdelo na prevaru. Vratio se među senke I nekoliko trenutaka kasnije se uverio
da nije pogrešio, okrznuvši okom na trenutak obrise oštrih očnjaka među crvenim
usnama ležeće vampirice.
Njegov učitelj, matori Dnokut ga je učio da nikada ne odustaje od dobrog plena.
Bio je pametan goblin, jako cenjen I preneo mu je puno dragocenog znanja. Skoro da
mu je bilo žao kad ga je ubio I oteo mu sve što ima. Sećao se njegovih reči I poštovao ih
je. Odlučio je da opet pokuša da nadje onu krvopiju I da smisli način da joj otme
dragulje. I u sledećih nekoliko noći ju je nalazio, u raznim pozama I okolinama, I
posmatrao je. Ležala je pokrivena krvavo crvenim laticama, ili se kupala u bazenu
punom čiste providne vode, koje se Zdags neverovatno gadio, ili se protezala po
mekanim svilenim jastucima. Svaki put mu se činilo da je njena oskudna odeća sve
oskudnija, I to je počelo da ga nervira, zato što ono što je njemu bilo od ključne
važnosti, ni jednom više nije video. Nije više nosila prelepi nakit.
Noćas će poslednji put pokušati. Znao je kad je dosta, I više nije hteo da se izlaže
nepotrebnom riziku. Imao je osećaj da se do sada previše igrao sa svojom sudbinom.
Tako je pohlepni goblin lutao kroz razoreni grad, i nije mu dugo trebalo da je opet nađe.
Zdagsovo sečivo je sevnulo a žena je nestala, a I svetlost zajedno sa njom. Puzio
je kroz mrak, dlanovima lepljivim od znoja stežući oštri bodež. Kako je mogla samo da
ispari? Oči su mu se navikle na mrak na vreme da se otkotrlja sa puta utvarnom biću
koje je iskočilo ni od kuda. Nosila je dugački crni plašt I oči su joj sijale u mraku.
Potrčao je prema izlazu.
“Dosta sam se igrala sa tobom, gobline! Uzalud se trudiš da pobegneš!”
nemoguće prodoran glas je ispunio prostoriju. Nije se obazirao I nastavio je da trči, sve
dok nije glavom udario u zid koji je stajao tamo gde su maločas bila vrata. Naglo je
ustao I zamahnuo nožem ispred sebe u prazno. Sobu iznenada obasja crvena svetlost.
“Rekla sam DOSTA.”
Pao je na kolena, glava ga je bolela kao da je puna užarenog uglja. Pokušao je da se
pridigne na noge. Ako će već da umre, neće dozvoliti ovoj kučki da ga ponizi. Stajala je
ispred njega, I izgledala visoko kao omanja zgrada, a zraci krvave svetlosti su izbijali
svuda oko nje I da je čovek , verovatno bi rekao da je pored svega, I dalje nezemaljski
lepa.
“Neću više trošiti vreme na tebe bedni stvore, od sad ćeš biti moj sluga. Samo zato
što mislim da ćeš mi biti izuzetno koristan, inače tvom soju ne bih prišla ni na sto
koraka.”
Nagla se prema njemu, I jedino čega se seća je bio potpuni mrak I probadajući bol u
vratu.
Sa teškoćom je otvorio oči. Nije znao koliko vremena je prošlo I celo telo ga je
bolelo. Nije više bilo crvenog svetla I soba je izgledala mnogo manje nego što se sećao.
Ona je bila tu. Znao je da je to ona iako nije ni ličila na sebe kako ju je pamtio.
Progovorila je običnim glasom.
“Sada ćeš me slušati. Imam puno posla za tebe.”
Bio je zapanjen koliko je to mršavo biće ispred njega u stvari jadno I neupadljivo.
“Tvoje sposobnosti mi mogu biti od koristi, da nađeš specifične predmete koji su
mi neophodni” rekla je, glasom koji mu se više nije činio moćnim, već hrapavim,
staračkim. “Ali prvo moraš naučiti da me služiš. Klekni!”
Pogledao ju je pravo u oči I nije se pomerio.
“KLEKNI!” viknula je.
Nasmešio se I rekao
“Ne.”
Užas na vampirkinom licu je bio očigledan. Polako se sagao, dohvatio bodež sa poda I
snažno ga bacio ka njoj. Vrisnuvši, u trenu je nestala, izbegavši oštro sečivo za dlaku.
Osećao se jakim, jači nego ikad, I telom mu je strujala neka do sad njemu
nepoznata energija I neutoljiva žeđ. Glasno se nasmejao. Valjda je sada krvopija naučila
zašto niko pre nje nije grizao gobline.
Zdags, prvi vampir od njegove vrste, je išetao iz prašnjave sobe.