Nova tema

Moderator: Moderators

Locked
User avatar
xclub
Posts: 248
Joined: Mon Nov 28, 2005 6:34 am
Location: Novi Sad, Telep, bezinternetno mesto

Post by xclub »

Poz ljudi, ovo je moj uvod u jednu online avanturu, pa me zanima sta biste rekli da je ovo pocetak neke price za knjigu...

Realno, ovo nije vrhunac mojih pisanija, vec samo, mo meni, zanimljiv pocetak online avanture, ali me zanima sta mislite...

Uvod u avanturu...

...Legendu o njemu, koja im nikada do sada u potpunosti nije bila ispričana, su samo naslućivali. A tražili su ga. I u tom njihovom putovanju, prolazili su kapije i groblja, vidjali utvare i nakaze, a svaki novi trag bi ih navodio na pogrešno mesto. Medjutim, sada osećaju da ih dobijeni znak ovaj put neće izneveriti. Sve što za sada znaju je da ni u šta nisu sigurni. Žele, toliko žele, obećanu im moć. A želja je jača i od propasti...

''... Drvo snova je samo naizgled drvo. O njemu se zna malo, jer ga još niko nije video. Bar ne sopstvenim očima. Ono što se o njemu pouzdano zna je, da nudi da svaki san pretvori u javu, da svaku želju ostvari. Zna se jer mali broj ljudi koji su čiste, neiskvarene prirode, sanjalo drvo i zamislilo želju, koja im je ostvarena, ako nije bila suviše, velika, pohlepna ili zla. Jer, oni nisu u stanju da kontrolišu drvo. A onaj ko ikada bude kontrolisao toliku moć, moći će od drveta tražiti ostvarenje bilo koje želje. Mnogi koji su izrazili pohlepnu želju, kasnije su zauvek proganjani košmarima i morama, a život im se polako raspadao. Ono što je interesantno, je da se Drvo prikazuje svakome u snu drugačije. Malo ko se usudi da o tom snu priča otvoreno i glasno. Ako se ko dovede u nevericu, ili ne poveruje Drvetu, proganjaju ga i danju i nocu strašna prividjenja. Vizije prate čoveka, ma koliko se sakrio, ma koliko ubedjivao da ništa ne vidi, da je samo lud. Vizije su ponekad toliko jake, da covek može da od njih oslepi. Ja sam tako oslepeo. Moje ime je Ognjen. A Drvo Snova mi je i dalje jedina vizija...''

Početak...

Poslednjeg dana jeseni, kiša je napravila uslugu zimi i najavila naredni dug i hladan period. Ništa nije išlo kako valja. U maloj krčmi, zvanoj od milja, Magomrz, zbog krčmara koji je mrzeo čarobnjake, čak se u više navrate služio magijom, da bi ih oterao, sedeo je Gorvind Dobs, ispijajući svoje treće pivo. Razmišljao je glasno, mrmljajući nešto u sebi, kako bi bilo dobro ponuditi usluge krčmaru, za neku noć spavanja i neki obrok, ma koliko bio hladan, gadan i star. Slušao je priču koja je dopirala sa stola pored, gde je neki Ognjen pričao saputnicima o Drvetu. Prokleto drvo, nikom nije ništa dobro donelo. A likovi koji ga slušaju su ustvari zamaskirani čarobnjaci, sudeći po njihovim ogrtačima od tabana do grla. Ako ih Magomrz otkrije, nema im spasa. U tom trenutku, debeljuškasti zamaskirani mag pruži dva zlatnika Ognjenu i reče mu... ''Ako znaš da nas vodiš po tragu Drveta, ovo će ti biti samo za troškove pravljenja frizure. Ako nas slažeš, hmmm... pa recimo da ovca neće moći drugima pričati lažne priče.'' Teške reči za nekog ko se maskira od običnog krčmara, pomisli Dobs. Ali kada su zlatnici zasijali, sine mu ideja. Približi će se i reći će im da je dobar ratnik, kog se plaše svi stanovnici ovog dela zemlje, čak je i kod kralja bio u službi jednom. Najednom vrata se otvore, a udje, kao da je od majke vrpcom u ovom trenu odvojena, ćelava prilika, koja se niti sekunda nije stidela, niti pomišljala da sakrije svoj dar prirode i ostale delove tela... Seo je čovek, tako go, i naručio pivo. Sreća njegova, krčmar je bio u gužvi, pa ga je, ne gledajući ga, uslužio. Kuda ovaj svet ide, pomisli Gobs. Medjutim, onaj Ognjen ga stade gledati, i počne vikati : ''To mu je drvo učinilo. to je drvo bilo, vidjao sam da je pretvarala ljude u Neznance. On nam je prvi trag...'' Jedan od čarobnjaka počne Ognjenu mahati ispred očiju, ne bi li uočio da li mu se zenice pomeraju. Ali Ognjen nije reagovao. Stvarno je bio slep. Video je samo ono što ima vezu sa Drvetom. I tako je nalazio tragove. Znači istina je, pomisli i Dobs. Može da nadje Drvo, interesantno, vredi ih priupitati za ratničke usluge.

Gorvind razmisli nakratko o svojim opcijama. Čarobnjaci su mu bili poznata sorta - arogantni, tašti i preambiciozni, doduše, imali su zlata na sebi. Mogao bi da ih prijavi krčmaru, ali pošto je poznato da je dotični tvrd na pari, verovatno bi dobio samo par noći gratis u ovoj rupčagi. Krčmar bi magove savladao, spakovao u stare bačve piva i zakopao u najbližem šumarku. Varovatno bi me naterao da mu kopam rupe, pomisli ogorčeno Gorvind. Ako ove budale hoće da vijaju neku dečiju bajku, i da ih pri tom slepac vodi, neka ih. On će zgrnuti dobre pare čuvajući im šije dok se ne opamete.

Predstavio se čarobnjacima, ponudio svoje usluge i naveo cenu skoro duplo veću od uobičajene. Obično se sa trgovcima moralo cenjkati pola sata, ali sa obzirom da ovi dele zlato šakom i kapom slepim starcima za sulude glasine, rezonovao je da ne znaju šta će sa parama. Možda da kupe onom ćelavom ludaku novo odelo, pomisli Gorvind primetivši pridošlicu.

Čarobnjaci za trenutak pogledaše Gorvinda, i u sekundi svi gurnuše debeljucka laktom... Debeli čarobljak se prvo malko strese, a zatim mu bez oklevanja turi 10 zlatnika...

''Ovo ti je samo za početak. Ako naša glava bude pribrana sve vreme, da ne moramo mi da se bakćemo sa preprekama, toga može biti još puno za vreme našeg putovanja. Ali postoji samo jedan naš zahtev, činićes sve što ti kažemo, kada ti kažemo i koliko ti kažemo. Ako pristaješ, zapečatićemo dogovor....''

Gorvind uze jedan od novčića i zagrize ga. Čisto zlato, i ujedno ukusnije nego bilo šta iz Magomrzove kuhinje, pomisli Gorvind.

"Cena mi odgovara" reče Gorvind. "Kada krećemo?"

''Odmah'', reknu svi u glas, i počnu trčati. Jer, Ognjen je izleteo za golim čovekom koji se kao jaguar kretao iz krčme. Bolje i ja da palim, pomisli Gorvind. Kada je Gorvind izašao, čarobnjaci nisu bili na ulici, nego je krajičkom oka primetio da se vrata prodavnice poznatog artificera, Artifana Tordoa zatvaraju, ostavljajući za sobom, zastrašujući zvuk škripe. Prokleti inžinjeri, znaju svašta napraviti, a nikada ništa ne mogu da srede. Nikakva vajda od njih.

* * *

Ništa nije išlo kako bi trebalo. A rok je rok. I on se MORA poštovati. Ništa drugo nije važno. U hladnoj i mračnoj prostoriji, prilika je zamišljeno sedela za stolom pored prozora, u jednoj ruci držeći alatku nalik na čekić, samo manju i finiju, a drugom rukom je gladio neku mističnu napravu. Još samo 12 sati. Samo 12 časova, a naprava nije radila. Sedeo je već dugo, a čekić kao da se spremao svakoga časa da udara tu napravu. A onda bi sve bilo gotovo. I sav trud, i dosadašnje godine rada, kojih se više i ne seća najjasnije, bile bi utrošene uzalud. Sve će biti uzalud.

Naime, on je pre mnogo godina sanjao, sanjao ovu napravu. Naprava je krotila vazduh, pravila vetar i usmeravala ga u pravom smeru, tj. mogla je da duva i udiše vazduh velikom brzinom. Koristila je komplikovan sklop metala, oko kojeg su bile propletene žice, a zatim je u sve to zabodena metalna šipka koja je na jednom kraju imala krila. E ta krila bi trebalo da se okreću, jer je oko onog metala sa žicom išao magnet koji ga okružuje. To sve bi se našlo u nekom povećem buretu, koje bi imalo mesta da uhvati vazduh. Iz bureta bi virilo poduže crevo, koje bi služilo da upravlja vazduhom...

U snu je sve radilo perfektno, medjutim ne bi nikada poverovao snu da nije sanjao i Drvo. Drvo mu je reklo da može da je napravi, i slalo mu vizije nacrta i planova za napravu. Vizije su toliko bile precizne i stvarne, da nije mogao da odoli, a da ga ne napravi. Čak mu je smislio i naziv, Udišivač, jer bi trebalo da udiše sve od malog eksera, pa do osrednjeg kamenja. Jučerašnji san, trgnuo ga je iz kreveta. Drvo se javilo i reklo mu da mora završiti napravu za 24 sata, inače neće uspeti da je napravi nikada.

I sada nije radilo, sve je uradio, sve je bilo spremno. Ponovo je prolazio svoje nacrte, sve delove još jednom proveravao, vadio ih iz ležišta i vraćao, a onda mu se nova vizija javi. Fali mu osam AA bakterija, ako je dobro razumeo. Te bakterije su bile neke malene metalne bočice, sa slikom munje na njima. Unutra se nalazila munja. Ha, znam, još samo da ukrotim munju. Ukrotim munju i stavim u metalnu bočicu. Radije ne bih lično. Ko je dovoljno glup, lud, i dovoljno savršen da obavi posao? Pa, naravno, čarobnjaci. A njih je ovde bilo prepuno, jer su ovde osnovali čarobnjačku akademiju. Samo brzo, da ih nahvatam....

U tom trenu, uleti mu neki slepac u radnju. Poče vikati, to je Drvo učinilo, to je trag Drveta... Za njim se naguraše i čarobnjaci, koji su sa nekim razlogom, bili maskirani u ogromne ogrtače. Čudan narod, ovi čarobnjaci, pomisli Artifan, a ovi mora da su majstori svoje profesije, kada znaju da mi trebaju...
Image
Locked

Return to “Knjige”